Arjuna nije znao da li se treba boriti i izložiti se opasnosti da počini nepotrebno
nasilje, iako je borba dužnost ksatriya, ili se treba povući i živjeti od prošenja. Ako ne
bi pobijedio neprijatelja, mogao bi se izdržavati samo prošenjem. Niti je postojala
sigurnost u pobjedu, jer je i jedna i druga strana mogla izaći kao pobjednik. Čak i ako
ih je očekivala pobjeda (njihov cilj je bio opravdan), kad bi Dhrtarastrini sinovi poginuli
u bici, bilo bi vrlo teško živjeti u njihovom odsustvu. Pod tim okolnostima, to bi za njih
bila još jedna vrsta poraza. Ove Arjunine misli nepobitno nepobitno dokazuju da je
Arjuna bio ne samo Gospodinov veliki bhakta, već i vrlo napredna osoba koja je
potpuno vladala umom i čulima. Njegova želja da živi od prošenja, iako se rodio u
kraljevskoj porodici, predstavlja još jedan znak odvojenosti. Bio je pun vrlina, kao što
ukazuju ove odlike i njegova vjera u uputstva Sri Krsne (njegovog duhovnog učitelja).
Možemo zaključiti da je Arjuna bio dostojan oslobođenja. Ako čula nisu ovladana,
osoba se ne može uzdići na nivo znanja, a bez znanja i devocije ne može dostići
oslobođenje. Arjuna je posjedovao sve te odlike, pored njegovih brojnih odlika u
materijalnim odnosima.
|
